Škola koja se prilagođava sportu: Rokova priča o uspjehu između terena i školske klupe

Škola ili nogomet? Za Roka Lergu to nikad nije bilo pitanje “ili-ili”. Iako trenira u Italiji, Roko je srednju školu završio četiri mjeseca prije svoje generacije. Bez pritiska klasičnog sustava, ali uz puno discipline i jasne ciljeve, pokazao je da se uz pravu podršku rješenje uvijek nađe. Pročitajte što nam je Roko ispričao o svom putu u Učilištu Dante.

Profesionalni sport često ne čeka da završiš školu. Kako je izgledao tvoj odlazak u Italiju i u kojem si trenutku shvatio da je obrazovanje ipak nakratko ostalo “na čekanju”?

Škola je u mojoj kući oduvijek bila bitna, nikad se nije gurao samo nogomet. Odlaskom u Italiju trebalo mi je malo više vremena u danu, kako bih mogao raditi više treninga dnevno, bolje spavati, na druge načine posvetiti se nogometu… U Učilištu Dante dobio sam tu mogućnost. Bilo je moguće birati dan i vrijeme kada ću polagati ispite, kao i organizaciju predavanja, što je puno pomoglo. Sve u svemu, mogu reći da, uz pomoć Učilišta Dante, moje školovanje nije dugo ostalo “na čekanju”.

Nakon suočavanja s izazovom završetka škole, što je presudilo da odabereš Dante učilište, a što nisi mogao pronaći u klasičnom sustavu obrazovanja?

Uz vrhunsko obrazovanje koje pružaju, ono po čemu se najviše razlikuju je fleksibilnost i prilagodljivost prema učeniku, izlazak u susret koliko god je to moguće, razumijevanje sportaša i svih njegovih obaveza, itd.

Kao sportašu, disciplina ti nije strana. Ipak, kako si uspio uskladiti treninge i intenzivno učenje da bi gradivo savladao tako brzo?

Po meni u danu ima dovoljno sati za obaviti sve. Znam koje obaveze imam i znam što moram napraviti. Zapišem si to sve na “to-do listu”, napravim raspored dana i krenem rješavati, od prvog do zadnjeg, a ako nešto ne stignem, prebacim to za dan poslije. Tako sam malo po malo radio 2 godine i završio srednju školu, ali još bitnije naučio puno važnih stvari, kojima ću se služiti cijeli život.

Maturirao si čak 4 mjeseca prije svoje generacije. Kakav je osjećaj imati “papir u ruci” dok tvoji vršnjaci tek kreću u završne pripreme?

Osjećaj je vrlo lijep, ali sada imam druge stvari na koje moram misliti, nogometna sezona traje još 2 mjeseca, tako da posla i dalje ima.

Što bi poručio mladim sportašima koji se boje da će zbog karijere izgubiti korak s obrazovanjem?

Preporučio bih im da ne zapostavljaju obrazovanje, rješenje se uvijek može naći, a uz dobru organizaciju i malo discipline siguran sam da neće biti problema.